Salut!

Pozdravljaju se ljudi na ulici dok sjedim na uglu malog gradica na jugu Francuske.

Le café du Coin ili Kafic na uglu.

Odabrala sam jedini stol pod Suncem i dok pisem, sjena olovke pada na list papira. Sve je puno boja i cvijeca poslaganog po ogradicama koje okruzuju terasu.

Nista posebno danas. Nista posebno u ovom zivotu. Samo udah, izdah i osmijeh.

Salut! Pozdravljaju se ljudi na ulici dok sjedim na uglu malog gradica na jugu Francuske.

Salut! Pozdravljam ja svoj zivot.

I zivotarenje...

Zivi,


Niv

Jutro me opet poskakljalo
I opet sam mu se nasmijala
I zahvalila

(jutro u Valleauris-u)


Svakim novim izlaskom Sunca
Moj zanos raste,

Sve suze koje prolijem nocu
Jutrom odlaze na put.



Moj najdrazi podsjetnik:

Ako mogu ustati iz kreveta,
Mogu ici gdje god hocu,
Mogu raditi sto god hocu,

Jedino bih jos voljela poljubiti koga hocu.

Idi. Idi. Idi.

Odi nekad i prije jutra.


Sjaj,


Niv

Ne poznajem nikoga tko toliko ozbiljno shvaca da ce umrijeti kao ja u ovome trenutku. I ovdje mislim na generalnu, svima poznatu istinu.

Kad sam bila mladja, znala sam to izgovarati na glas pa sam bila zaustavljana cudnim pogledima ili rijecima. Dugo vremena sam sutila, cak i sama na trenutke zaboravila na to.

A sad me opet boli briga. Kad mi se mama javi i kaze da se brine zbog svega sto radim (tj. zbog svega sto ne radim kako je ona to zamislila, ali razumijemo je, mama je mama.), ja samo pomislim kako cu ipak umrijeti i da imam pravo raditi sto mi se radi pa makar i ne radila nista.

Necu. Ne da mi se traziti siguran posao i imati sigurnu placu i siguran stan i auto i sigurno dosadno zivotarenje iz dana u dan dok cekam neke praznike i produzene vikende. Ne znam kako da jednostavnije objasnim da to ne-cu.

Imam li rjesenje? Nemam. Ali barem se ne pravim da imam.

Danas mi je sestra rekla da nije psihicki dobro, na sto sam joj pametno rekla da ce i onako umrijeti i da ne zeli valjda potrositi vrijeme na lose raspolozenje. Vjerujem da je to shvatila kao da me nije briga i svaki put kad imam takve izjave ona odmahne rukom i kaze "Joj dobro Niv!".

Nego sto nego je dobro. Samo to i jest.

Mijau,



Niv.

Moje ime je Niv i ovog ljeta otisla sam na praznike s kojih se jos uvijek nisam vratila.

Moje ime je Niv i pisem ovo kako bih jednog dana mogla reci da se nikada nisam vratila.

Pocelo je tako da sam, napustivsi stan u kojem sam zivjela, spremila stvari u kutije i ostavila ih kod prijatelja. Bila je tu jos jedna kutija u koju sam stavila posao, faks i prijatelje. Ta je pala u rijeku, ali cini se da je par prijatelja uspjelo pronaci put nazad pa mi se nekad jave i pitaju me kako sam.

Ja sam dobro, mogu reci, najbolje ikad.

Pocelo je tako da sam kupila kartu za Francusku uz koju sam dobila jedan kupon na kojem je crnim, tiskanim slovima pisalo MOZE. I to je bio jedini uvjet da prodjem sve granice koje su mi se nametale do tog dana. Pocela sam prihvacati sve sto mi se naslo na putu i shvatila da jedino tako mogu ici dalje. Moze. Postala sam svejed svakog trenutka i nikada nisam kupila povratnu kartu.

Nakon pet mjeseci koji su prosli, zadrzala sam ludu, zanesenu glavu i kad mi netko kaze da nisam u pravu i da se trebam uozbiljiti, ja i na to kazem: Moze. Moze da mi se maknes sa Sunca, stari?

Zivim k'o Diogen
U glavi mi zen
Kosu susim na radijatoru
Jer nisam ponijela fen
Mala glavica
Velika ludnica
Tko se nije usudio
Nije se probudio
Tko se nije skrio
Mom je srcu mio.


Love,


Niv

Oznake: ljeto, zauvijek, snovi, stvarnost, zivot, gdje, idem i ja, moze, voli beskrajno